Svatko tko je već jednom pokušao neki vanjski predmet, na primjer neku kuću, prevesti u sistem jezika stekao je jedno neizbježno iskustvo: svaki opis razgrađuje svoj predmet. Što više akribije leži u pokušaju opisa, to temeljitiji je proces razgrađivanja. Što se manje pisanjem želi udaljiti od promatranog predmeta, to više neovisnosti razvijaju riječi, obrću se oko sebe samih, a ne, kako bi trebale, oko svog stvarnog predmeta – kuće. U onoj mjeri u kojoj mislimo da bolje vladamo instrumentarijem jezika, razornije su posljedice po predmet na koji je jezični instrumentarij usmjeren. Ma kako pomno motrili: jedna se zgrada pisanjem može samo mimoići. Već i pokušaj da se viđeno prikaže kao neutralni vizualni nalaz, bez interpretacije, osuđen je na propast, jer svaki pojam uporabljen pri opisu već je rezultat izbora. Taj je pojam uvijek povezan sa čitavim kompleksom značenja koji sadrži najrazličitije sklopove smisla i kategorizacije. Čak i šturi stil protokola kako ga koristi arhitekt i teoretičar Jan Turnovský pri opisu jednog detalja sobe u kući Wittgenstein u tek­stu “Poetik eines Mauervorsprungs” (Poetika jedne zidne istake), koji sadrži mnoštvo znanja i spoznaja, pokazuje da se jezik, sukladno sve većoj koncentraciji na ono “što imamo pred očima”, odvaja od predmeta, odnosno da mu je uskraćena osnova za mogućnost posredovanja.